Бранко Милетић о књижевном изговору

Милетић, Бранко. 1933. Изговор српскохрватских гласова. Српски дијалектолошки зборник 5. Београд: Српска краљевска академија.

Уопште је данас немогуће дати дефинитиван опис нашег књижевног изговора из простог разлога што он у ствари још и не постоји, већ постоји само цео низ локалних књижевних говора који се до извесне мере међусобно разликују. Требало би дакле најпре испитати све локалне говоре и онда на основу целокупног материјала израдити опис нашег књижевног изговора. […] Нарочиту пажњу заслужује у том правцу београдски изговор, који ће као изговор нашег највећег језичко-културног центра временом несумњиво потиснутзи све остале локалне говоре[.] (Милетић 1933: 6)

Advertisements

Каповић, Старчевић и Сарић о прескриптивизму

Kapović, Mate, Anđel Starčević i Daliborka Sarić. 2016. O preskripciji i preskriptivizmu u Hrvatskoj.  U: Kryzan-Stanojević, Barbara (ur.) Jezična politika između norme i jezičnog liberalizma. Zagreb : Srednja Europa, 2016. 45—67.

Neupitno je da je standardni jezik, kao pomoćno sredstvo komunikacije, potreban (iako ne treba prenaglašavati njegovu ulogu ili zahtijevati njegovu upotrebu kada za to nema potrebe), no sporno je ono što iz samog postojanja standardnog jezika proistječe, a to je ideologija standarnog jezika (Milroy 2001, 2007) — neznanstvena predodžba o tome da su standardna varijanta i oblici koji se u njemu upotrebljavaju pravilniji i bolji od nestandardnih jezičnih varijanata (govornog jezika i dijalekata) i oblikâ.
[…]
Takav je pristup izuzetno štetan jer, među ostalim, stvara kod govornikâ iskrivljenu sliku o prirodi jezika i ustoličuje opreku standardno/nestandardno kao binaristički izbor umjesto da predstavi jezik kao kontinuum izborâ[.] (Kapović i dr. 2016: 45)

Preskriptivizam pak nastaje kao posljedica postojanja preskripcije […] a temelji se na mistifikaciji arbitrarnoga procesa preskripcije i pri čemu se propisane oblike fetišizira, smatra jedinim ‘ispravnima’ i inherentno ‘boljima’ od onih koji nisu propisani. Posljedica je takvog pristupa jeziku i razvoj tendencije za hipernormiranjem standardnog dijalekta, čime se neprestano pokušavaju gomilati novi artificijelni propisi i proskribirati preskriptivizmu neophodan Drugi (tj. riječi, oblici i strukture proizvoljno proglašeni nepoželjnima, a potom i govornici koji se njima služe). (Kapović i dr. 2016: 47)

Sve se to odvija s prilično jasnom (konzervativno-autoritarno-nacionalističkom) političkom agendom i kroz mistifikaciju standardnog dijalekta, koji golema većina govornikâ realno ipak govori na jezično posve zadovoljavajućoj razini — u smislu da ogromna većina govornikâ može govoriti tako da ih bilo tko iz zemlje može bez problemâ razumjeti.
Jasno, kao što je rečeno, nikakvi kriteriji odabira ni ne mogu biti znanstveni jer ne postoje objektivno bolje ili lošije riječi i konstrukcije (osim po već spomenutom kriteriju proširenosti, no sama proširenost pojedine elemente čini samo pogodnijima za nadregionalnu upotrebu, ali ih ni to ne čini inherentno ‘boljima’), ali mogu biti razumniji i temeljiti se prije svega na opisu realne jezične upotrebe, proširenosti i učestalosti pojedinih elemenata, tamo gdje takav opis postoji. (Kapović i dr. 2016: 48)

[T]akve epizode pokazuju još jednom da preskriptivizam, iako je deklarativno usmjeren na „čuvanje i njegovanje jezika“, tu zadaću ne može ispuniti jer se mehaničkim zamjenama jedne riječi drugom ne postiže nikakva bolja produkcija ili kvalitetniji jezik. Svi izvorni govornici savršeno govore svoj jezik, a o nekakvim se poboljšanjima može govoriti isključivo u polju retorike, stila, javnog nastupa i sl., no takve se vještine ne mogu podučiti cenzorskim listama. Paradoks je da nam danas povijesne jezične promjene ne smetaju […] ali kada se jezični obrasci mijenjaju i variraju ispred naših očiju i ušiju, to kod nekih izaziva jak i posve iracionalan strah i otpor iako se radi o identičnim jezičnim principima. (Kapović i dr. 2016: 51)

Ovakav neznanstveni i štetan pristup jeziku je u Hrvatskoj i danas vrlo živ, no bitno je napomenuti da su takvi stavovi isto tako prisutni i u drugim zemljama i da se lingvisti protiv njih i drugdje moraju boriti9. (Kapović i dr. 2016: 49)

9 Usp. npr. Lyions 1995: 47—48, Bauer & Trudgill 1998, Spolsky 1998: 74, Trask 1999: 190—191, Aitchinson 2013: 14, Fromkin, Rodman & Hyams 2003: 15—16, Crystal 2004: 396—403, Swan 2005: 63—64, 67—68, Milroy 2001, 2007, Herbst 2010: 21, Milroy & Milroy 2012, Lippi-Green 2012 itd. za englesko govorno područje.

Lyons, J. (1995). Language and Linguistics. Cambridge: Cambridge University Press.
Bauer, L & Trudgill, P. (ur.) (1998). Language Myths. London — New York: Penguin Books.
Spolsky, B. (1998). Sociolinguistics. Oxford: Oxford University Press.
Trask, R. L. (1999). Language: The Basics. 2. izdanje. London — New York: Routledge.
Aitchinson, J. (2013). Language Change: Progress or Decay? 5. izdanje. ambridge: Cambridge University Press.
Fromkin, V., Rodman, R. & Hyams, N. (2003). An Introduction to Language. 7 izdanje. Boston: Thomson/Wadsworth.
Crystal, D. (2004). The Stories of English. London — New York: Penguin Books.
Swan, M. (2005). Grammar. Oxford: Oxford University Press.
Milroy, J. (2001). Language Ideologies and the Consequences of Standardization. Journal of Sociolinguistics. 5/4. 530—555.
Milroy, J. (2007). „The Ideology of the Standard Language“. U: Llamas, C. Mullany, L. & Stockwell, P. (ur.) The Routledge Companion to Sociolinguistcs. London — New York: Routledge.
Milroy, J. & Milroy L. (2012). Authority in Language. Investigating Standard English. 4. izdanje. London — New York: Routledge.
Lippi-Green, R. (2012). English with an Accent. Language, Ideology and Discrimination in the United States. 2 izdanje. London — New York: Routledge.

Џефри Пулум о медијима и језику

http://www.chronicle.com/blogs/linguafranca/2016/10/10/the-internet-isnt-changing-english-nor-the-converse/

It has always struck me as strange that so many people make up such wildly exaggerated and unsupported things to say about language use, and get them published. You just don’t find it about other fields. Slate doesn’t publish unsubstantiated hyperbole about metallurgy or anatomy or botany. Only language gets this sort of frothing, foaming style of discussion, with its often visibly false assertions. I wish I understood why.

Џон Алџио о језику као ствари

Algeo, John (ed.). 2001. The Cambridge History of the English Language, vol. VI: English in North America. Cambridge: Cambridge University Press.

We talk about varieties of a language, such as British and American, as though they were well-defined objects in space. We speak of them as “separating” or “splitting.” We talk about mother languages and sister languages and language families, and we depict the relationships between languages by a family tree, on the analogy of a human family with parents and offspring. To talk in that way is to reify language, that is, to treat an abstract system as though it were a physical thing. To talk about language in such metaphors is useful and not to be avoided. But it is wise to remember that such talk is metaphorical, not literal. Because a language is not a thing, but an abstract system in human brains, it does not behave in a thingy way. The system is constantly being modified in the brain of every person, and the modifications in the brain of one person affect those in the brains of other persons[.] (2001: xix)

Вилијам Лабов о појединцу и језику

Labov, William. 2012. What is to be learned: the community as the focus of social cognition. Review of cognitive linguistics  10:2 265-293. Also in M. Pütz, J. Robinson and M. Reif (eds.), Cognitive Sociolinguistics. 2014. Social land cultural variation in cognition and language use. Philadelphia/Amsterdam: J. Benjamins. Pp. 1-52. A version of the paper on „What is to be learned“ given at NELS in 2010 which defined language as „outward bound“.

This work strongly supports the central dogma of sociolinguistics that the community is conceptually and analytically prior to the individual. This means that in linguistic analysis, the behavior of an individual can be understood only through the study of the social groups of which he or she is a member. Following the approach outlined in Weinreich, Labov, and Herzog (1968), language is seen as an abstract pattern located in the speech community and exterior to the individual. (2012: 266)

It is argued that the individual does not exist as a unit of linguistic analysis. (2012: 267)

Анђел Старчевић о језичким идеологијама

Starčević, Anđel. 2016. Govorimo hrvatski ili ’hrvatski’: standardni dijalekt i jezične ideologije u institucionalnom diskursu. Suvremena lingvistika 42/81: 67-103.

(http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=238620)

U zapadnim društvima jedna od najraširenijih ideologija zasigurno je ideologija standardnoga jezika (Milroy 2001, Milroy i Milroy 2012, Lippi–Green 2012, Lodge 2001). Taj pojam označava općeproširen i normaliziran stav prosječnih govornika prema kojemu postoji samo jedan ’ispravan’, ’točan’, ’pravi’, ’pravilan’ jezični oblik, često u apsolutnome smislu – a taj oblik bio bi standardni dijalekt – te se on izjednačava s ukupnim jezikom (npr. samo standardni engleski dijalekt smatra se engleskim jezikom). U takvim standardnojezičnim kulturama standardni varijetet smatra se inherentno ’boljim’, ’logičnijim’, ’preciznijim’, ’elegantnijim’ i sl. od nestandardnih varijeteta, koji se gledaju samo kroz prizmu standarda i djeluju kao odstupanja, ’greške’ u standardu, ’loše naučen jezik’ itd. Standard se smatra obaveznim u javnoj upotrebi, prirodna jezična varijacija (čak i minimalna) smatra se nepoželjnim fenomenom i opasnim faktorom koji, ako ga se ne kontrolira, može dovesti do komunikacijskoga i društvenoga kaosa, a pisani oblik jezika doživljava se kao ’praviji’ i ’pravilniji’ od govorenoga. (ibid.) Nije naodmet naglasiti da niti jedna komponenta ideologije standardnoga jezika nije lingvistički tj. znanstveno utemeljen pogled na jezičnu tematiku. (Starčević 2016: 70-71)

Ako određena značenjska ili uporabna mogućnost nije navedena u rječniku, radi se oradi se o propustu rječnika, a ne govornika. Banalna je činjenica da tiskanim rječnicima i gramatikama uvijek nedostaje jedan dio jezične građe: opisati jezik u potpunosti zasada nikome nije uspjelo, a nikada i neće. Razlog je tomu činjenica da jezik – a to jednako tako uključuje i velikim dijelom kodificirani standardni dijalekt – nikada nije zatvoren skup unaprijed zadanih elemenata i značenja nego potencijal koji se uvijek ostvaruje na djelomično nove načine. Metaforički rečeno, jezik nije posložena ili nabacana hrpa cigala nego iznimno uspješno i kreativno žongliranje svakoga prosječnog govornika, nije skup definiranih plesnih koraka nego uvijek personalizirana plesna izvedba. Jezik je proces koji se ne može u potpunosti opisati unaprijed, prije nego što se odvije. Čak i novi obrasci rijetko uzrokuju probleme jer govornici posjeduju jezičnu i izvanjezičnu kompetenciju i sposobnost inferencije koja im omogućuje da shvate i one poruke koje su čuli po prvi put. (Starčević 2016: 95)

Ideja standardnoga dijalekta kao mosta među različitim govornicima potpuno se izvrće: jezično hiperstandardiziranje postaje sredstvo manipulacije i induciranja jezične nesigurnosti kod prosječnih govornika te metoda promocije i ohrabrivanja izvanjezičnoga konflikta me|u govornicima i skupinama govornika. Budući da u analiziranim savjetima ne postoji komunikacijski problem koji bi zahtijevao lingvističko rješenje, pokazuje se da autori radijskih priloga propisuju upotrebu jezika na simboličkoj razini, za što nemaju nikakav znanstveni legitimitet. (Starčević 2016: 99-100)