Đorđe Božović o počecima ranomoderne standardizacije srpskohrvatskog

Božović, Đorđe. 2017. Jezička politika i ideologija u kontekstu tranzicije. Примењена лингвистика  18: 79–90.

Početak moderne standardizacije konvergentnih srpskohrvatskih idioma na štokavskoj dijalekatskoj osnovici obeležen je, otprilike u isto vreme u trima etnokonfesionalnim i društvenopolitičkim sredinama (Dalmaciji pod mletačkom, Bosni pod osmanskom i Vojvodini pod austrougarskom vlašću), pojavom gramatike Bartola Kašića i njegovim prevodom Biblije na narodni jezik u hrvatskoj, književnim radom Matije Divkovića i drugih odnosno procvatom „alhamijado“ književnosti na narodnom jeziku u bosanskohercegovačkoj, te reformom ortografije i prevodom Biblije na narodni jezik Gavrila Stefanovića Venclovića u srpskoj tradiciji, itd. I drugi važni kulturni i politički centri, kao što su Dubrovnik i Crna Gora, tome će se postupnom rađanju štokavskoga književnog jezika priključiti kasnije, kako on bude sve više rastao i u tome prevladavao i sopstvenu dijalekatsku i sociolingvističku raslojenost, te od svojih korena vezanih za različite religije prelazio sve više u građansku sferu, konačno u XIX stoleću izrastavši u ilirski i vukovski pokret. Bitno je, međutim, primetiti da između iliraca i vukovaca, koji se često pogrešno smatraju jedinim nosiocima ovog procesa jer su se istorijski našli na njegovom svršetku i punom ostvarenju, i početaka standardizacije konvergentnog književnog jezika na štokavskoj osnovici ima najmanje tri veka tokom kojih je ovaj proces neprestano trajao i pripremao pozorje za ono što će se u moderno doba pojaviti kao već oblikovana realnost, zajednički pluricentrični književni jezik na štokavskoj dijalekatskoj osnovici; a na planu narodnoga jezika (dijalekata), procesi konvergencije su trajali još i duže, sigurno barem od provale Turaka na ove prostore[.] (Božović 2017: 80n3)

Advertisements

Бранко Милетић о књижевном изговору

Милетић, Бранко. 1933. Изговор српскохрватских гласова. Српски дијалектолошки зборник 5. Београд: Српска краљевска академија.

Уопште је данас немогуће дати дефинитиван опис нашег књижевног изговора из простог разлога што он у ствари још и не постоји, већ постоји само цео низ локалних књижевних говора који се до извесне мере међусобно разликују. Требало би дакле најпре испитати све локалне говоре и онда на основу целокупног материјала израдити опис нашег књижевног изговора. […] Нарочиту пажњу заслужује у том правцу београдски изговор, који ће као изговор нашег највећег језичко-културног центра временом несумњиво потиснути све остале локалне говоре[.] (Милетић 1933: 6)

Каповић, Старчевић и Сарић о прескриптивизму

Kapović, Mate, Anđel Starčević i Daliborka Sarić. 2016. O preskripciji i preskriptivizmu u Hrvatskoj.  U: Kryzan-Stanojević, Barbara (ur.) Jezična politika između norme i jezičnog liberalizma. Zagreb : Srednja Europa, 2016. 45—67.

Neupitno je da je standardni jezik, kao pomoćno sredstvo komunikacije, potreban (iako ne treba prenaglašavati njegovu ulogu ili zahtijevati njegovu upotrebu kada za to nema potrebe), no sporno je ono što iz samog postojanja standardnog jezika proistječe, a to je ideologija standarnog jezika (Milroy 2001, 2007) — neznanstvena predodžba o tome da su standardna varijanta i oblici koji se u njemu upotrebljavaju pravilniji i bolji od nestandardnih jezičnih varijanata (govornog jezika i dijalekata) i oblikâ.
[…]
Takav je pristup izuzetno štetan jer, među ostalim, stvara kod govornikâ iskrivljenu sliku o prirodi jezika i ustoličuje opreku standardno/nestandardno kao binaristički izbor umjesto da predstavi jezik kao kontinuum izborâ[.] (Kapović i dr. 2016: 45)

Preskriptivizam pak nastaje kao posljedica postojanja preskripcije […] a temelji se na mistifikaciji arbitrarnoga procesa preskripcije i pri čemu se propisane oblike fetišizira, smatra jedinim ‘ispravnima’ i inherentno ‘boljima’ od onih koji nisu propisani. Posljedica je takvog pristupa jeziku i razvoj tendencije za hipernormiranjem standardnog dijalekta, čime se neprestano pokušavaju gomilati novi artificijelni propisi i proskribirati preskriptivizmu neophodan Drugi (tj. riječi, oblici i strukture proizvoljno proglašeni nepoželjnima, a potom i govornici koji se njima služe). (Kapović i dr. 2016: 47)

Sve se to odvija s prilično jasnom (konzervativno-autoritarno-nacionalističkom) političkom agendom i kroz mistifikaciju standardnog dijalekta, koji golema većina govornikâ realno ipak govori na jezično posve zadovoljavajućoj razini — u smislu da ogromna većina govornikâ može govoriti tako da ih bilo tko iz zemlje može bez problemâ razumjeti.
Jasno, kao što je rečeno, nikakvi kriteriji odabira ni ne mogu biti znanstveni jer ne postoje objektivno bolje ili lošije riječi i konstrukcije (osim po već spomenutom kriteriju proširenosti, no sama proširenost pojedine elemente čini samo pogodnijima za nadregionalnu upotrebu, ali ih ni to ne čini inherentno ‘boljima’), ali mogu biti razumniji i temeljiti se prije svega na opisu realne jezične upotrebe, proširenosti i učestalosti pojedinih elemenata, tamo gdje takav opis postoji. (Kapović i dr. 2016: 48)

[T]akve epizode pokazuju još jednom da preskriptivizam, iako je deklarativno usmjeren na „čuvanje i njegovanje jezika“, tu zadaću ne može ispuniti jer se mehaničkim zamjenama jedne riječi drugom ne postiže nikakva bolja produkcija ili kvalitetniji jezik. Svi izvorni govornici savršeno govore svoj jezik, a o nekakvim se poboljšanjima može govoriti isključivo u polju retorike, stila, javnog nastupa i sl., no takve se vještine ne mogu podučiti cenzorskim listama. Paradoks je da nam danas povijesne jezične promjene ne smetaju […] ali kada se jezični obrasci mijenjaju i variraju ispred naših očiju i ušiju, to kod nekih izaziva jak i posve iracionalan strah i otpor iako se radi o identičnim jezičnim principima. (Kapović i dr. 2016: 51)

Ovakav neznanstveni i štetan pristup jeziku je u Hrvatskoj i danas vrlo živ, no bitno je napomenuti da su takvi stavovi isto tako prisutni i u drugim zemljama i da se lingvisti protiv njih i drugdje moraju boriti9. (Kapović i dr. 2016: 49)

9 Usp. npr. Lyions 1995: 47—48, Bauer & Trudgill 1998, Spolsky 1998: 74, Trask 1999: 190—191, Aitchinson 2013: 14, Fromkin, Rodman & Hyams 2003: 15—16, Crystal 2004: 396—403, Swan 2005: 63—64, 67—68, Milroy 2001, 2007, Herbst 2010: 21, Milroy & Milroy 2012, Lippi-Green 2012 itd. za englesko govorno područje.

Lyons, J. (1995). Language and Linguistics. Cambridge: Cambridge University Press.
Bauer, L & Trudgill, P. (ur.) (1998). Language Myths. London — New York: Penguin Books.
Spolsky, B. (1998). Sociolinguistics. Oxford: Oxford University Press.
Trask, R. L. (1999). Language: The Basics. 2. izdanje. London — New York: Routledge.
Aitchinson, J. (2013). Language Change: Progress or Decay? 5. izdanje. ambridge: Cambridge University Press.
Fromkin, V., Rodman, R. & Hyams, N. (2003). An Introduction to Language. 7 izdanje. Boston: Thomson/Wadsworth.
Crystal, D. (2004). The Stories of English. London — New York: Penguin Books.
Swan, M. (2005). Grammar. Oxford: Oxford University Press.
Milroy, J. (2001). Language Ideologies and the Consequences of Standardization. Journal of Sociolinguistics. 5/4. 530—555.
Milroy, J. (2007). „The Ideology of the Standard Language“. U: Llamas, C. Mullany, L. & Stockwell, P. (ur.) The Routledge Companion to Sociolinguistcs. London — New York: Routledge.
Milroy, J. & Milroy L. (2012). Authority in Language. Investigating Standard English. 4. izdanje. London — New York: Routledge.
Lippi-Green, R. (2012). English with an Accent. Language, Ideology and Discrimination in the United States. 2 izdanje. London — New York: Routledge.

Џефри Пулум о медијима и језику

http://www.chronicle.com/blogs/linguafranca/2016/10/10/the-internet-isnt-changing-english-nor-the-converse/

It has always struck me as strange that so many people make up such wildly exaggerated and unsupported things to say about language use, and get them published. You just don’t find it about other fields. Slate doesn’t publish unsubstantiated hyperbole about metallurgy or anatomy or botany. Only language gets this sort of frothing, foaming style of discussion, with its often visibly false assertions. I wish I understood why.

Џон Алџио о језику као ствари

Algeo, John (ed.). 2001. The Cambridge History of the English Language, vol. VI: English in North America. Cambridge: Cambridge University Press.

We talk about varieties of a language, such as British and American, as though they were well-defined objects in space. We speak of them as “separating” or “splitting.” We talk about mother languages and sister languages and language families, and we depict the relationships between languages by a family tree, on the analogy of a human family with parents and offspring. To talk in that way is to reify language, that is, to treat an abstract system as though it were a physical thing. To talk about language in such metaphors is useful and not to be avoided. But it is wise to remember that such talk is metaphorical, not literal. Because a language is not a thing, but an abstract system in human brains, it does not behave in a thingy way. The system is constantly being modified in the brain of every person, and the modifications in the brain of one person affect those in the brains of other persons[.] (2001: xix)

Вилијам Лабов о појединцу и језику

Labov, William. 2012. What is to be learned: the community as the focus of social cognition. Review of cognitive linguistics  10:2 265-293. Also in M. Pütz, J. Robinson and M. Reif (eds.), Cognitive Sociolinguistics. 2014. Social land cultural variation in cognition and language use. Philadelphia/Amsterdam: J. Benjamins. Pp. 1-52. A version of the paper on „What is to be learned“ given at NELS in 2010 which defined language as „outward bound“.

This work strongly supports the central dogma of sociolinguistics that the community is conceptually and analytically prior to the individual. This means that in linguistic analysis, the behavior of an individual can be understood only through the study of the social groups of which he or she is a member. Following the approach outlined in Weinreich, Labov, and Herzog (1968), language is seen as an abstract pattern located in the speech community and exterior to the individual. (2012: 266)

It is argued that the individual does not exist as a unit of linguistic analysis. (2012: 267)