Џефри Пулум о медијима и језику

http://www.chronicle.com/blogs/linguafranca/2016/10/10/the-internet-isnt-changing-english-nor-the-converse/

It has always struck me as strange that so many people make up such wildly exaggerated and unsupported things to say about language use, and get them published. You just don’t find it about other fields. Slate doesn’t publish unsubstantiated hyperbole about metallurgy or anatomy or botany. Only language gets this sort of frothing, foaming style of discussion, with its often visibly false assertions. I wish I understood why.

Џон Алџио о језику као ствари

Algeo, John (ed.). 2001. The Cambridge History of the English Language, vol. VI: English in North America. Cambridge: Cambridge University Press.

We talk about varieties of a language, such as British and American, as though they were well-defined objects in space. We speak of them as “separating” or “splitting.” We talk about mother languages and sister languages and language families, and we depict the relationships between languages by a family tree, on the analogy of a human family with parents and offspring. To talk in that way is to reify language, that is, to treat an abstract system as though it were a physical thing. To talk about language in such metaphors is useful and not to be avoided. But it is wise to remember that such talk is metaphorical, not literal. Because a language is not a thing, but an abstract system in human brains, it does not behave in a thingy way. The system is constantly being modified in the brain of every person, and the modifications in the brain of one person affect those in the brains of other persons[.] (2001: xix)

Вилијам Лабов о појединцу и језику

Labov, William. 2012. What is to be learned: the community as the focus of social cognition. Review of cognitive linguistics  10:2 265-293. Also in M. Pütz, J. Robinson and M. Reif (eds.), Cognitive Sociolinguistics. 2014. Social land cultural variation in cognition and language use. Philadelphia/Amsterdam: J. Benjamins. Pp. 1-52. A version of the paper on „What is to be learned“ given at NELS in 2010 which defined language as „outward bound“.

This work strongly supports the central dogma of sociolinguistics that the community is conceptually and analytically prior to the individual. This means that in linguistic analysis, the behavior of an individual can be understood only through the study of the social groups of which he or she is a member. Following the approach outlined in Weinreich, Labov, and Herzog (1968), language is seen as an abstract pattern located in the speech community and exterior to the individual. (2012: 266)

It is argued that the individual does not exist as a unit of linguistic analysis. (2012: 267)

Анђел Старчевић о језичким идеологијама

Starčević, Anđel. 2016. Govorimo hrvatski ili ’hrvatski’: standardni dijalekt i jezične ideologije u institucionalnom diskursu. Suvremena lingvistika 42/81: 67-103.

(http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=238620)

U zapadnim društvima jedna od najraširenijih ideologija zasigurno je ideologija standardnoga jezika (Milroy 2001, Milroy i Milroy 2012, Lippi–Green 2012, Lodge 2001). Taj pojam označava općeproširen i normaliziran stav prosječnih govornika prema kojemu postoji samo jedan ’ispravan’, ’točan’, ’pravi’, ’pravilan’ jezični oblik, često u apsolutnome smislu – a taj oblik bio bi standardni dijalekt – te se on izjednačava s ukupnim jezikom (npr. samo standardni engleski dijalekt smatra se engleskim jezikom). U takvim standardnojezičnim kulturama standardni varijetet smatra se inherentno ’boljim’, ’logičnijim’, ’preciznijim’, ’elegantnijim’ i sl. od nestandardnih varijeteta, koji se gledaju samo kroz prizmu standarda i djeluju kao odstupanja, ’greške’ u standardu, ’loše naučen jezik’ itd. Standard se smatra obaveznim u javnoj upotrebi, prirodna jezična varijacija (čak i minimalna) smatra se nepoželjnim fenomenom i opasnim faktorom koji, ako ga se ne kontrolira, može dovesti do komunikacijskoga i društvenoga kaosa, a pisani oblik jezika doživljava se kao ’praviji’ i ’pravilniji’ od govorenoga. (ibid.) Nije naodmet naglasiti da niti jedna komponenta ideologije standardnoga jezika nije lingvistički tj. znanstveno utemeljen pogled na jezičnu tematiku. (Starčević 2016: 70-71)

Ako određena značenjska ili uporabna mogućnost nije navedena u rječniku, radi se oradi se o propustu rječnika, a ne govornika. Banalna je činjenica da tiskanim rječnicima i gramatikama uvijek nedostaje jedan dio jezične građe: opisati jezik u potpunosti zasada nikome nije uspjelo, a nikada i neće. Razlog je tomu činjenica da jezik – a to jednako tako uključuje i velikim dijelom kodificirani standardni dijalekt – nikada nije zatvoren skup unaprijed zadanih elemenata i značenja nego potencijal koji se uvijek ostvaruje na djelomično nove načine. Metaforički rečeno, jezik nije posložena ili nabacana hrpa cigala nego iznimno uspješno i kreativno žongliranje svakoga prosječnog govornika, nije skup definiranih plesnih koraka nego uvijek personalizirana plesna izvedba. Jezik je proces koji se ne može u potpunosti opisati unaprijed, prije nego što se odvije. Čak i novi obrasci rijetko uzrokuju probleme jer govornici posjeduju jezičnu i izvanjezičnu kompetenciju i sposobnost inferencije koja im omogućuje da shvate i one poruke koje su čuli po prvi put. (Starčević 2016: 95)

Ideja standardnoga dijalekta kao mosta među različitim govornicima potpuno se izvrće: jezično hiperstandardiziranje postaje sredstvo manipulacije i induciranja jezične nesigurnosti kod prosječnih govornika te metoda promocije i ohrabrivanja izvanjezičnoga konflikta me|u govornicima i skupinama govornika. Budući da u analiziranim savjetima ne postoji komunikacijski problem koji bi zahtijevao lingvističko rješenje, pokazuje se da autori radijskih priloga propisuju upotrebu jezika na simboličkoj razini, za što nemaju nikakav znanstveni legitimitet. (Starčević 2016: 99-100)

Џон Велс, фонетички блог (2)

http://phonetic-blog.blogspot.rs/2011/05/stenotypy.html
Thursday, 5 May 2011
stenotypy

Oh dear. The Wikipedia article goes on to tell us

Some court reporters use scopists to translate and edit their work. A scopist is a person who is trained in the phonetic language, English punctuation, and usually in legal formatting.

How often do we have to say it? A writing system is not a language. English is still English, no matter whether you record it in traditional orthography, in morse code, in IPA, in shorthand, or as a .wav or .mp3 file. Converting ordinary spelling into one of the other forms is not translating it into a different language.

Марко Симоновић (2)

Nepodnošljiva lahkoća optuživanja: Odgovor Alisi Mahmutović

http://www.akuzativ.com/teme/845-nepodnosljiva-lahkoca-optuzivanja

Selfi je naša reč

http://www.danas.rs/danasrs/drustvo/selfi_je_nasa_rec_.55.html?news_id=308901

EDIT (14. oktobar):

Linguae non sunt multiplicandae: 4 objasnidbe o bosanskom jeziku

http://www.tacno.net/novosti/linguae-non-sunt-multiplicandae-4-objasnidbe-o-bosanskom-jeziku/